Sva ova sranja su previše za mene .Ne mogu više.Toliko se trudim ,o da,stvarno se trudim ,al postoji granica koja mi ne dozvoljava da nastavim .Jednostavno ne mogu više ,ni psihički ni fizički …nikako .Ovo nema kraja ,samo nastavke …koji jebeno bole ,prožimaju se cijelim mojim bićem i uništavaju mi dio po dio .Ne znam do čega je ..do mene ,možda sam rođena na pogrešnom mjestu,možda je vrijeme pogrešno ,možda je sudbina …ko će ti ga znati ? Znam samo da je previše.Za tri života.Jednom davno mi je neko nekad rekao : ” Bog ti da onoliko patnje koliko možeš podnijeti”.E pa ,ili se onaj odozgo malo zanio ,ili ja ovo moram i mogu podnijeti ,ne znam … meni se čini da ne mogu .Zapravo ,osjećam to … Odakle da počnem ? Majka šizfreničarka ,otac poznat ,tu negdje ,ali nikakvog kontakta .Sama ,koračam kroz ovaj svijet koji je toliko mračan ,surov ,siv …Osam godina se borim s bolešću svoje majke ,ali bezuspješno .PAKAO.Prava riječ za to je – pakao .Oni koji su se ikad sresli s tim ili proživjeli znaju o čemu pričam .Oni koji nisu – ne vrijedi obajšnjavati.Prije godinu dana sam se odvojila od majke da spasim koliko toliko sebe i svoje prije svega psihičko zdravlje.O ,u kakvu sam se još veću zabludu uvukla.To tek sad shvatam .Ponekad mi se desi da sjedim u kući i da nemam da jedem …nemam cigaretu da zapalim ,ništa.Jebeno ništa .I naravno ,borba s mamom ne prestaje .Tu je i dalje ,okolo ,i bit će je ,sve dok je živa.S tim sam se davno već nekako pomirila .Razmatrala sam i mogućnost da se vratim kući ,ali to je prosto nemoguće…Mama ne želi da se liječi ,ne želi da shvati i prihvati da je bolesna ,a ja nemam snage ..ponestaje mi .A ,ruku na srce ,previše sam toga prošla ,od fizičkog i psihičkog zlostavljanja ,da bi se ponovo uvlačila u taj veo tame .Kuda onda da idem …i kome ? Imam 25 godina ,osjećam se ko oronula starica ,sa grbom na leđima ,i teretom koji nosim ,kao da sam proživjela pet života pa se umorila …Boli to .Nemati normalan život ,boriti se i dalje s majkom ,sjediti između četiri zida svaki sat ,dan ,mjesec … Sve što želim je normalan život ..Zar tražim previše ? Živimo u zemlji u kojoj ne možeš ni pošteno naći neki posao ,da bar koliko toliko živiš život dostojan čovjeka ,a ne da hodaš okolo i moliš za jebenu marku .Malo je onih koji će pomoći ,mogu ih na prste izbrojat .Priznajem ,pomišljala sam da okončam ovo sve ,svu ovu bol koju osjećam …znam da to nije rješenje ,ali šta god drugo pokušam ,kad se rodi neka nada u bolje sutra ,splasne dok trepnem .Tako se iz dana u dan ,samo još više zatvaram u sebe ,postajem hladnija ..borim se ,trudim se ,čupam se al ne ide… kako kaze Balašević – negdje je zapelo .Da bar znam gdje … Pored svega toga,imam napade panike ,bijesa …koje ne znam da kontrolišem …mjenjanje raspoloženja kao da sam na vrtešci ,pa kako me zadesi taj dan ,dobro i jeste .Pravim se ja itekako da ne primjećujem tu stranu sebe ,koja se nikad ranije nije pojavljivala kod mene …međutim ,koliko god ja pokušavala to sakriti,ipak se primjeti .Svi su već primjetili .Pa sam i dobila sugestije ,u proteklih sedam dana ,da sam na rubu psihičkog rastrojstva i da trebam da potražim neku vrstu pomoći ,neke terapije ,razgovore …na to još više pobjesnim .NE ! Ja sam sasvim dobro ,i ne treba mi pomoć .I to sve ,od straha da ne završim ,ni kriva ni dužna ,zbog svega ,kao majka . Ne želim to ,stvarno ne želim .Ali kako da se iščupam iz svega ovoga ,kad ne vidim izlaz ?! Pokušala sam i otići u drugu državu ,početi ispočetka al ni to nije išlo .Loša sreća ,šta li je …Neda se ,i bog .Ne razumijem ,zašto ovolike kušnje .zbog čega ? Zar ih nisam dovoljno prošla ,zar ih nije dosta ? Nisam vjernik ,ali vjerujem da se sve što se dešava ,dešava s razlogom .Iz ovoga sam dosta naučila ..sazrela prije vremena ,naučila cijeniti mnoge stvari koje do sada nisam cjenila ,kojima nisam nalazila važnost ,naučila sam ko su i šta su pravi prijatelji ,i prije svega naučila cijeniti zdravlje .Ali …šta ako sada i ja izgubim svoje ? Šta onda … ?!Kakav je ovo put ,i kuda vodi ?I ..ima li kraja ?

Vodim se onim da se sve dešava s razlogom …Ja svoj razlog još uvijek tražim ,nadam se da ću kad tad pronaći ga i shvatiti svrhu svega ovoga …i da će i meni jedan dan zasjati Sunce.

Nakon svega moram da se vratim kući i da se brinem o mami ..da živi bar koliko toliko život dostojan čovjeka ,da pokušam da je uključim u socijalni život ,da doprem do nje ,da uzima terapiju ,,,Mislim da će to jako teško ići ,to je nemoguća misija ,poznavajući mamu i njen karakter i prije bolesti ,a pogotovo sad .Ali moram ,to je moja dužnost .Ali nisam sigurna da ću uspjeti ,već sam pola svog života žrtvovala zbog nje …Bojim se .Strašno se bojim ,ako pristanem na to ,kakva ću ja biti za par godina ? U kakvom stanju ? Hoću li se moći izboriti sa svim tim ? Ne znam..nek mi je Bog na pomoći .

Jedina želja koja će mi ostati neostvarena dok sam živa je da imam zdravu ,normalnu majku ….

A vi …zamislite se nakon ovoga nad svojim životom ,svojim postupcima i svom karakteru .I prije svega ,čuvajte svoje roditelje ,cijenite ono što imate ,ko zna šta vas čeka jedan dan .

Naletih danas na naš,domaći film .Naslov – mliječni put .Onako ,fin ,pristojan ,filmić,koji onako svojstveno opisuje situaciju tada ,kada je sniman 2000.-te godine ,a vala i današnjicu ,ništa bolju ,čak naprotiv goru ,iako je eto prošlo ,od tada petnaest ,a od rata dvadeset godina .Naime ,ukratko,radnja je smještena u Sarajevu,kako već rekoh ,2000-ta je godina ,tik poslije rata .Tu žive dvije porodice različite nacionalnosti ,jedna muslimanska ,a druga hrvatska.Svaka sa svojom mukom .Priča već tradicionalna ;težak život ,neimaština ,nesuglasice poslije rata ….I jedni i drugi odlaze u agenciju za iseljenje ,na intervju ,kako bi pokušali otići na Novi Zeland ,ne bi li tamo živjeli normalno ,i nesto probali ostvariti kada već u svojoj zemlji ,u kojoj su proveli i tokom rata ,ne mogu .Međutim ,ne mogu otići jer su u brakovima iste nacionalnosti.Izgubljeni od svega ,dogovaraju se da zamjene žene kako bi otišli .Obavljaju ceremonije vjenčanja ,vađenje pasoša i eto ..problem sređen.Pakuju kofere ,i idu u bolji život . Nego gledajući film ,obuhvati me odjednom tuga neka ,jad ..razmišlja čovjek ,da li je ovo moguće ? Živjeti u takvoj zemlji ,koja nije u stanju da se oporavi od rata tolike godine ,koja ti ne nudi ništa ,apsolutno ništa ,ni da zasnuješ porodicu ,jer je nemaš od čega zasnovati ,još ako se usput i nekome dijete zadesi ,ni krivo ni dužno ,ni rodit ga , ni ne rodit ga ,od čega Bože da ga odgajaš ? Da ga patiš ,da mu danas -sutra ne možeš kupiti čokoladu ,a da ne spominjem neke druge stvari ..Tuga brate ,tuga.Mi se i dan -danas djelimo na Srbe ,Hrvate ,Muslimane,ove ,one … Sjest i Bogu plakat .Nikad shvatit da nas zapravo to i uništava.Rat je učinio svoje ,ali pojedinaca je uvijek bilo i bit će ih .A mi se i dalje uništavamo .Svi smo ljudi ! To je jedina istina ,relevantna činjenjica ,sa istim jezikom .A Bog …Bog je jedan.Razlika je samo kako će se ko moliti .Bakćemo se imenima ,prezimenima ,precima ,ko je koga klao u ratu ….Sami sebe ,eh sad ,svjesno ili nesvjesno ,podstaknuti doduše nekim prijašnjim događajima ,guramo u ponor …zbog čega ? Da se Marko ,Vladimir i Mujo mrze? Da razmišljaju uopšte o tome ,umjesto da idu igrati klikera vanka ,zajedno? Da ostavljamo djecu i porodice ,ili da ih ”trampimo ”da bi otišli odavde ,odavde gdje smo rođeni ,odrasli,da ostavimo te ulice kojima smo kao djeca trčkarali ,pune uspomena i emocija ? Možda je neka druga zemlja lijepa ,krasna ,divota ,ali Bosna je Bosna brate ,pa nek priča ko šta hoće.Toliko ljepota okolo ,nema je na svijetu . Eto ,ljepotu imamo ,i umjesto da je širimo ,i pokazujemo drugim ljudima ,da je svi vide ,da se oni nama dive ,mi se bavimo raspravama oko ljudi koji su isti ,od krvi i mesa.I držimo spremne kofere na juriš ,ako ”izleti”kakva dobra prilika ,da pobjegnemo ,ne bil’ živjeli sa istim tim ljudima od krvi i mesa ,samo eto ,negdje drugo,i sa malo drugačijim imenima .A dovoljno smo sposobni da je sami ,svi zajedno ,na rukama i nogama dignemo iz blata .Ali,jok.Eh ,jadna li smo mi zemlja ,sa ovakvim ljudima .Sve je to do nas .Sve smo ovo sami sebi napravili .Sve.Ako ništa ,bar još ,onako ko pravi Bosanci i Hercegovci imamo te neke topline kojom odišemo .Ako i to ne izgubimo negdje usput … U tuđoj zemlji .

Hmm ,sjedenje u 01:00 poslije ponoći dovodi do isprepletanih misli o mnogočemu .U većini slučajeva obožavam to sjedenje noću i razmišljanju o boljem životu ,svijetu ,ljudima …svemu .Ali ponekad odem preduboko …pa poželim da podjelim misli sa nekime ,ali nemam s kim .Ljudi ne razumiju ..zapravo ne žele da razumiju bilo šta …bježe od svega ,od svega što im može na bilo koji način ugroziti idilu ”srečnog života” koji su stvorili sami sebi da bi se ”sakrili” od svih stvari koji ih tište .A tište ih …Nema osobe koju bar nešto ne tišti …bila to sitnica ili neka velika stvar ,mozda neke stvari nama nerazumljive ,ali njima dovoljno bolne da pobjegnu od toga .Čudno je to ,a? Kako svaki dan prolazimo kraj ljudi ,družimo se s njima ,zagledamo im lica ,pitajući se jesu li zaista sretni tako nasmijani ili je to samo maska i da li taj osmijeh krije nesto ?Možda je to jedini nacin da prevaziđu bol ,i sve ono sto bol ,ma kakva god da je ,nosi sa sobom Onda shvatite ,sve i da postoji nešto ,oni to ne pokazuju ,i dalje se samo smiju .Ili se ipak cak i ne zapitate ? Jednostavno pustite ….Svako nosi neku bol sa sobom .Svaki čovjek .Neki joj se predaju ,a neki ,kažu oni malo jači ,čine sve da se odupru njenim moćima .Osmijeh i uzdignuta glava najjače su oružje.Ali ne uvijek .Nekada te ta bol toliko pregazi da nisi ni svjestan šta se desilo u prvi mah .Trenutak je dovoljan.Boli tako jako da se prestaneš i smijati i boriti jer shvataš da ne pomaže.Ne pomaže ništa kada boli ….Bol ne možeš promjeniti ….Jednostavno ,osvrćuči se i pokušavajući shvataš samo da gubiš vrijeme .Ne možeš protiv toga .Vremenom se naučiš nositi s tim .Bol je prisutna u čitavom tvom tijelu ,širi se kao kuga …obuzima te iznova i iznova …a,ti je nosiš i osjećaš .Prihvataš je kao dio tebe .Zvuči jednostavno ,zar ne ? Ali nije .Ljudi prihvataju jer ne vide drugi način .A nekada taj drugi način i ne postoji .Možda i postoji ,ali postaneš slijep od silne boli…i ne vidiš..ne vidiš ništa.I …nastaviš .Kažu sve prođe …i dobro i loše…sve ima svoj vijek .Šta ako bol nema rok trajanja ? Šta god je izazvalo ,i kada prođe taj osjećaj tjeskobe i bespomoćnosti ,ona ostaje tu ,duboko u nama da nas podsjeća.To podsjećanje zna biti i prijatno na neki način ,ako ste jedan od onih koji se uspiju oduprjeti njenim ”čarima”….Podsjetnik ,da ste pobjednik .Ali ,i dalje nam ostaje ono ,šta ako neke stvari naprosto ne možemo promjeniti ? Koje su nam date takve kakve jesu ? Suđene ,neki bi rekli ?! Šta onda ? Ništa .Prepustiti se .I tada zapravo ,počinjemo je nositi sa sobom kako najbolje znamo .I postajemo ”zarobljenici”svog vlastitog svijeta.Jer ,u principu koga je briga kako se vi osjećate ?Svi nose svoju bol ,mrvica vlastite ,a kamoli tuđe bi ih ubila .Počnete nakon nekog vremena dođete do faze gdje pokušate ipak shvatit tuđu …i naći poveznu tačku između vaše i tuđe.Ali ne .Milion pitanja ,a ni jednog odgovora .Bar ne logičnog .Svaka je drugačija i posebna.Na kraju i to prestanete.

Ko zna ,možda je najbolje neke stvari pustiti da idu svojim tokom i čekati ishod ? Čekati bolje dane i živjeti sa tim ….

Welcome to Voice of all generations. This is your first post. Edit or delete it, then start blogging!