Hmm ,sjedenje u 01:00 poslije ponoći dovodi do isprepletanih misli o mnogočemu .U većini slučajeva obožavam to sjedenje noću i razmišljanju o boljem životu ,svijetu ,ljudima …svemu .Ali ponekad odem preduboko …pa poželim da podjelim misli sa nekime ,ali nemam s kim .Ljudi ne razumiju ..zapravo ne žele da razumiju bilo šta …bježe od svega ,od svega što im može na bilo koji način ugroziti idilu ”srečnog života” koji su stvorili sami sebi da bi se ”sakrili” od svih stvari koji ih tište .A tište ih …Nema osobe koju bar nešto ne tišti …bila to sitnica ili neka velika stvar ,mozda neke stvari nama nerazumljive ,ali njima dovoljno bolne da pobjegnu od toga .Čudno je to ,a? Kako svaki dan prolazimo kraj ljudi ,družimo se s njima ,zagledamo im lica ,pitajući se jesu li zaista sretni tako nasmijani ili je to samo maska i da li taj osmijeh krije nesto ?Možda je to jedini nacin da prevaziđu bol ,i sve ono sto bol ,ma kakva god da je ,nosi sa sobom Onda shvatite ,sve i da postoji nešto ,oni to ne pokazuju ,i dalje se samo smiju .Ili se ipak cak i ne zapitate ? Jednostavno pustite ….Svako nosi neku bol sa sobom .Svaki čovjek .Neki joj se predaju ,a neki ,kažu oni malo jači ,čine sve da se odupru njenim moćima .Osmijeh i uzdignuta glava najjače su oružje.Ali ne uvijek .Nekada te ta bol toliko pregazi da nisi ni svjestan šta se desilo u prvi mah .Trenutak je dovoljan.Boli tako jako da se prestaneš i smijati i boriti jer shvataš da ne pomaže.Ne pomaže ništa kada boli ….Bol ne možeš promjeniti ….Jednostavno ,osvrćuči se i pokušavajući shvataš samo da gubiš vrijeme .Ne možeš protiv toga .Vremenom se naučiš nositi s tim .Bol je prisutna u čitavom tvom tijelu ,širi se kao kuga …obuzima te iznova i iznova …a,ti je nosiš i osjećaš .Prihvataš je kao dio tebe .Zvuči jednostavno ,zar ne ? Ali nije .Ljudi prihvataju jer ne vide drugi način .A nekada taj drugi način i ne postoji .Možda i postoji ,ali postaneš slijep od silne boli…i ne vidiš..ne vidiš ništa.I …nastaviš .Kažu sve prođe …i dobro i loše…sve ima svoj vijek .Šta ako bol nema rok trajanja ? Šta god je izazvalo ,i kada prođe taj osjećaj tjeskobe i bespomoćnosti ,ona ostaje tu ,duboko u nama da nas podsjeća.To podsjećanje zna biti i prijatno na neki način ,ako ste jedan od onih koji se uspiju oduprjeti njenim ”čarima”….Podsjetnik ,da ste pobjednik .Ali ,i dalje nam ostaje ono ,šta ako neke stvari naprosto ne možemo promjeniti ? Koje su nam date takve kakve jesu ? Suđene ,neki bi rekli ?! Šta onda ? Ništa .Prepustiti se .I tada zapravo ,počinjemo je nositi sa sobom kako najbolje znamo .I postajemo ”zarobljenici”svog vlastitog svijeta.Jer ,u principu koga je briga kako se vi osjećate ?Svi nose svoju bol ,mrvica vlastite ,a kamoli tuđe bi ih ubila .Počnete nakon nekog vremena dođete do faze gdje pokušate ipak shvatit tuđu …i naći poveznu tačku između vaše i tuđe.Ali ne .Milion pitanja ,a ni jednog odgovora .Bar ne logičnog .Svaka je drugačija i posebna.Na kraju i to prestanete.

Ko zna ,možda je najbolje neke stvari pustiti da idu svojim tokom i čekati ishod ? Čekati bolje dane i živjeti sa tim ….